“Neceš se pokajati zbog toga,” kazao mu je Donovan. “Mnogo ce novca biti ako ova roba bude valjala.”
Avion, privremeno prefarban logom Donovanove kompanije, bio je Learjet koji je za ovu priliku poslan iz Izraela. Amsterdamski ured pripadao je bogatom jevrejskom biznismenu. Ran nije htio preci crvenu crtu sa Halimom jer ne bi koristio svoj lažni pasoš vec svoje stvarne papire, uvijek preferirani nacin da se izbjegne moguce razotkrivanje na granici. Kada je Halim stigao u amsterdamski ured u limuzini koja ga je docekala na aerodromu, ostali su vec bili tamo. Dva biznismena su bili Itsik E., Mossadov katsa, i Benjamin Goldstein, izraelski nuklearni znanstvenik koji je imao njemacki pasoš. On je donio sa sobom jednu pneumatsku tubu kao uzorak za Halima da ga ispita.
Nakon kratke inicijalne diskusije, Ran i Itsik su napustili sobu, navodno da dovrše finansijski dio posla, ostavljajuci dva znanstvenika nasamo da rasprave tehnicka pitanja. Imajuci zajednicke interese i znanje, dva covjeka su odmah osjetila bliskost i Goldstein je upitao Halima kako je znao tako puno o nuklearnoj industriji. Bio je to pucanj u tamu, ali mu je Halim, cija je odbrana potpuno otkazala, ispricao o svom poslu.
Kasnije, kada je Goldstein kazao Itsiku o Halimovom priznanju, odlucili su da naivnog Iracanina izvedu na veceru. Ran se trebao ispricati da nece moci prisustvovati.
“Ne. Nema nikakve opasnosti,” uzvratio je Itsik. “Ti mora da imaš regularan pristup tim stvarima. Mi ga samo želimo koristiti kao model, i to je sve. Mi bismo ti dobro platili i niko nikad ne bi znao. A i kako bi? To svi rade.”
“Pretpostavljam,” uzvratio je Halim, još uvijek neodlucan, ali zaintrigiran mogucnošcu velike zarade. “Ali, šta sa Donovanom? Mrzim raditi iza njegovih leda.”
“Šta misliš, otkriva li on tebi sve svoje poslove? Hajde! On nikad nece za ovo saznati. Ti i dalje možeš biti prijatelj sa Donovanom i raditi posao sa nama. Mi mu zasigurno nikad necemo kazati jer bi tada želio udio.”
Sada su ga stvarno imali. Obecanje neizrecivog bogatstva bilo je malo previše. U svakom slucaju, Goldstein mu se svidio, a on im i nije pomagao da dizajniraju bombu. A Donovan i nije morao nikad za to saznati. Dakle, zašto da ne?, mislio je.
Halim je i zvanicno regrutiran. I kao i mnogi drugi regruti, on nije cak ni bio svjestan toga.
Donovan je Halimu platio 8.000 americkih dolara na ime pomoci oko tuba, i slijedeceg dana, nakon proslave uz skup dorucak i prostitutku u svojoj sobi, sretni Iracanin je privatnim avionom prebacen u Pariz.
Šta uciniti? Jedino cega se Halim mogao sjetiti je da nazove svoga prijatelja Donovana. On ce znati šta ciniti. On zna ljude na visokim i misterioznim položajima.
“Moraš mi pomoci,” zavapio je Halim, kada je Donovan uzvratio poziv. “Imam problem, ali ne mogu o njemu govoriti preko telefona. U frci sam. Treba mi tvoja pomoc.”
“Za to prijatelji i postoje,” uvjeravao ga je Donovan, rekavši Halimu da on svakako dolazi u Pariz za dva dana i da ce ga sresti u Sofitel apartmanu.
“Uletio sam u klopku,” zavapio je Halim, priznajuci citav “tajni” dogovor koji je napravio s njemackom kompanijom u Amsterdamu. “Žao mi je. Ti si tako dobar prijatelj. Ali novac me povukao. Moja žena uvijek želi da zaradujem više, da idem naprijed. Vidio sam šansu. Bio sam tako sebican i tako glup. Molim te da mi oprostiš. Treba mi tvoja pomoc.”
Donovan je bio velikodušan u svemu tome, kazavši Halimu “To je posao.” Ali je nastavio kazavši da bi Nijemci, ustvari, mogli biti ljudi americke CIA-e. Halim je bio zaprepašten.
“Dao sam im sve što sam imao,” rekao je, i obradovao Rana. “Ipak, oni traže još.”
“Objesit ce me,” zavapio je Halim. “Objesit ce me.”
Ne! Nece,” uvjeravao ga je Donovan, vadeci iz džepa papir. “O da, tu je. Oni žele znati kako ce Irak odgovoriti kada Francuska ponudi zamjenu za obogaceni uranijum u formi tvari koja se zove “carmel”? Kaži im to i oni te više nikad nece uznemiravati. Oni te ne žele povrijediti. Samo žele informaciju.”
Halim mu je rekao da Irak želi obogaceni uranijum, ali u svakom slucaju, Yahia el-Meshad, fizicar egipatskog porijekla, stici ce za nekoliko dana da ispita projekat i odluci o tim stvarima u ime Iraka.
“Hoceš li ga ti sresti?” pitao je Donovan.
“Da, da. Srest ce se sa svima nama koji radimo na ovom projektu.”
“Odlicno. Onda ceš možda moci doci do te informacije, i tvoje nevolje ce biti okoncane.”
Halim, donekle rasterecen, odjednom je htio otici. S obzirom da je sada imao novac, prostitutku je iznajmljivao sam, prijateljicu Marie-Claude Magal, ženu koja je mislila da prosljeduje informacije lokalnoj policiji, ali je ustvari radila za Mossad za jeftine pare. Zaista, kada je Halim rekao Magal da želi postati regularni klijent, ona mu je dala ime svoje prijateljice na Donovanovu sugestiju.
Sarcellesu u Irak, CIA biti time zadovoljna i da ce ih povuci sa njegovog slucaja.
U to vrijeme, Mossad je od “bijelog” agenta koji je radio u finansijama za francusku vladu saznao da Irak nije pristao na zamjenu obogacenog uranija carmelom. Ipak, Meshad, kao covjek odgovoran za cijeli iracki projekat, mogao je biti vrijedan regrut. Kada bi mu se samo moglo prici.
Samira se vratila iz Iraka da bi našla potpuno promijenjenog Halima. Tvrdeci da je unaprijeden i da je dobio povišicu place, iznenada je bio romanticniji i poceo ju je izvoditi u restorane. Cak su razmišljali i o kupovini auta.
I dok je Halim bio dobar znanstvenik, nije bio najmudriji u svakodnevnim poslovima. Jedne noci, nedugo po povratku svoje žene, rekao joj je o svom prijatelju Donovanu i svojim problemima sa CIA-om. Ona je bila izvan sebe. Dva puta vicuci na njega ona je kazala da su to, možda, izraelski obavještajci, a ne CIA.
“Šta Amerikance briga?” vikala je. “Ko bi drugi osim Izraelaca i glupe kceri moje majke uopce htio pricati s tobom?”
Ona i nije bila tako glupa.
Po strucnom uputstvu fizicara, izraelski tim postavio je pet pakovanja plasticnog eksploziva, strateški pozicionirane na jezgra reaktora.
Dok su cuvari stajali na ulazu u postrojenje, njihovu pažnju iznenada je privukla gužva na ulici ispred njih gdje se cinilo da je auto zakacilo pješaka, atraktivnu mladu ženu. Izgledalo je da nije opasno povrijedena. Zasigurno, njene glasne žice nisu bile s obzirom da je glasno psovala zatecenog vozaca.
Ubrzo se okupila mala grupa da posmatra dogadaj, ukljucujuci i sabotere, koji su preskocili ogradu u pozadini i onda obišli postrojenje i došli naprijed. Nakon što je prvo provjerio okupljenu masu da vidi da su svi stražari izvan opasnosti, jedan od njih je smireno i kradomice detonirao sofisticirani upaljac aparatom koji je držao u ruci, uništavajuci 60 posto dijelova reaktora, praveci štetu od 23 miliona americkih dolara, vracajuci iracke planove nekoliko mjeseci unazad, ali zacudujuce, bez nanošenja štete drugoj opremi spremljenoj u magacin.
Kada su stražari culi eksploziju iza leda odmah su potrcali ka oštecenom hangaru. Dok su to cinili, auto koji je “skrivio udes” je odjurio, dok su se saboteri i ozlijedeni pješak, dobro obuceni u ovim stvarima, tiho razišli po sporednim ulicama. Misija je ostvarila puni uspjeh, ozbiljno odgadajuci iracke planove, i, usput, izazivajuci irackog lidera Saddama Husejna.
Poceo je trcati po stanu, šutajuci stvari nasumice, glasno izgovarajuci mnoge nebuloze.
“Šta ti je?” viknula je Samira. “Jesi li pobudalio?”
“Digli su u zrak reaktor!” zavapio je. “Digli su ga u zrak! Sada ce i mene dici u zrak!”
Nazvao je Donovana.
U roku od jednog sata njegov prijatelj je nazvao. “Ne cini ništa glupo,” rekao mu je. “Ostani miran. Niko tebe ne može povezati s tim. Vidimo se sutra navece u hotelu.”
Halim se još uvijek tresao kada je stigao na zakazani susret. Nije spavao niti se brijao. Izgledao je prestravljeno.
“Iracani ce me sada objesiti,” kukao je. “Onda ce me predati Francuzima da me giljotiraju.”
To nema veze s tobom,” uvjeravao ga je Donovan. “Razmisli. Niko nema razloga da tebe optužuje.”
“Ovo je užasno. Užasno. Je li moguce da su Izraelci iza ovoga? Samira misli da su to oni. Može li to biti?”
“Ma daj, covjece, saberi se. Šta to pricaš? Ljudi s kojima radim nikada ne bi uradili tako nešto. Vjerovatno se radi o nekoj vrsti industrijske špijunaže. Mnogi se natjecu na tom polju. Sam si mi to kazao.”
Halim je rekao da ide nazad u Irak. Njegova žena je svakako htjela ici, a on je vec dugo bio u Parizu. Želio je pobjeci od ovih ljudi. Oni ga nece slijediti do Bagdada.
Meshad je još uvijek bio problem. Sa pedigreom jednog od rijetkih arapskih znanstvenika sa ekspertizom u oblasti nuklearne fizike, bliskih visokim irackim vojnim i civilnim vlastima, Mossad se još uvijek nadao da ga može regrutirati. Jer, uprkos Halimovoj neupitnoj želji, nekoliko pitanja ostalo je bez odgovora.
Sedmog juna 1980. godine Meshad je imao još jedno od svojih cestih putovanja u Pariz, ovaj put da prenese neke od posljednjih odluka u vezi sa projektom. Tokom posjete postrojenju u Sarcellesu francuskim znanstvenicima je rekao: “Mi mijenjamo povijest arapskog svijeta,” što je upravo bilo ono cega se Izrael bojao. Izraelci su «presreli» francuske telekse koji su otkrivali detalje Meshadovog putovanja i gdje ce odsjesti (soba 9041 u hotelu Meridiem), olakšavajuci posao postavljanja prislušnih aparata prije njegovog dolaska.
Meshad je roden u Banhamu, Egipat, 11. januara 1932. godine Bio je ozbiljan, briljantan znanstvenik i njegova gusta crna kosa je pocela vidljivo opadati. U njegovom pasošu pisalo je da je profesor na Odsjeku za atomsku energiju Univerziteta u Aleksandriji.
Oni su znali i da je Meshad tvrd orah, ne lahko svarljiv kao Halim. A s obzirom da je ostajao još samo nekoliko dana, odluceno je da mu se pride direktno. “Ako se složi, regrutiran je,” pojasnio je Arbel. “Ako ne, mrtav je.”
On se nije složio.
Yehuda Gill, katsa koji je govorio arapski, bio je poslan na Meshadova vrata kratko prije nego je Magal stigla. Otvorivši vrata dovoljno samo da proviri, ali ostavljajuci ih na lancu, Meshed je promrsio: “Ko si ti? Šta hoceš?”
“Dolazim od sile koja ce platiti mnogo novca za odgovore,” odgovorio je Gil.
“Gubi se, pašce jedno, ili cu pozvati policiju,” uzvratio je Meshad.
I Gil je otišao. Ustvari, on je odmah odletio za Izrael, tako da ne bi nikako mogao biti doveden u vezu sa Meshadovom sudbinom.
Što se Meshada tice, on je drugacije završio.
Mossad ne ubija ljude osim ako nemaju krv na svojim rukama. Ovaj covjek bi imao krv izraelske djece na svojim rukama ako bi završio svoj projekat. Onda, zašto cekati?
Izraelski špijuni su sacekali bar toliko da Magal zabavi Meshada i ode nekoliko sati kasnije. Neka bar umre sretan, mislili su.
Kasno 12. juna 1980. godine. Magal je “radila” na St-German bulevaru kada se covjek u crnom mercedesu zaustavio i pokazao joj da pride s vozaceve strane.
Nije bilo ništa cudno u tome, ali kako je pocela razgovarati sa svojim potencijalnim klijentom, drugi crni mercedes sišao je s trotoara i pojurio u velikoj brzini niz aveniju. U pravom trenutku, vozac iz parkiranog auta je snažno gurnuo Magal, bacivši je nazad pred auto koje je dolazilo. Bila je mrtva na licu mjesta. Oba auta odjurila su u parišku noc.
Zahtjev da neko bude stavljen na listu za odstrjel pravi šef Mossada i šalje ga kabinetu premijera. Recimo da se, naprimjer, desio teroristicki napad na izraelski cilj – što istovremeno ne mora nužno da znaci i jevrejski. Može to biti napad na El-Alov ured u Rimu, naprimjer, u kome je stradalo nekoliko italijanskih državljana. Ali to bi, ipak, bio napad na Izrael jer je taj napad bio planiran da obeshrabri ljude da putuju El-Alom, izraelskom aviokompanijom.
Recimo da Mossad zna zasigurno da je Ahmed Džibril krivac koji je naredio i/ili organizirao napad. U tom trenutku, Mossad predlaže Džibrilovo ime premijerovom kabinetu. Premijer onda ime šalje specijalnom sudskom odboru, tako tajnom da Vrhovni izraelski sud ne zna da on i postoji.
Odbor, koji zasjeda kao vojni sud i sudi optuženom teroristi u odsustvu, sastoji se od sigurnosnih licnosti, vojnih službenika i službenika Ministarstva pravde. Saslušanja, u okruženju slicnom onom sudskom, održavaju se na razlicitim lokacijama, cesto u necijoj privatnoj kuci ili stanu. I osoblje odbora i lokacija sudenja mijenjanju se za svaki slucaj.
Bilo je to 7. juna 1981. godine u 4 sata popodne, vedre suncane nedjelje, kada je skupina od dvadeset borbenih aviona F-15 i F-16 americke proizvodnje poletjela iz Biršibe (a ne iz Elata, kako se obicno može procitati, jer je on blizu jordanskim radarima) na podli devedesetominutni, 1050 km dugi put preko neprijateljskih zemalja do Tuwaithe, neposredno izvan Bagdada, s ciljem da u zrak dignu iracko nuklearno postrojenje.
Pratio ih je avion koji je licio na Aer Lingusov komercijalni avion (Irci iznajmljuju svoje avione arapskim zemljama tako da to ne bi bilo sumnjivo). U stvari, bio je to izraelski Boing 707 za punjenje aviona gorivom u zraku. Borbeni avioni letjeli su gusto grupisani s boingom koji je letio odmah ispod njih tako da se na radaru cinilo da se radi o samo jednom avionu, civilnom avionu na civilnoj ruti. Bombarderi su letjeli “tiho”, što znaci da nisu odašiljali nikakve poruke ali su ih primali od aviona za elektronsko ratovanje i komunikacije koji je takoder ometao druge signale, ukljucujuci neprijateljske radare.
Zahvaljujuci informacijama originalno dobivenim od Halima, Izraelci su tacno znali gdje da udare kako bi izazvali maksimalnu štetu. Kljuc je bio - sravniti sa zemljom kupolu u srcu postrojenja. Izraelski špijun bio je na terenu sa signalnom stanicom i slao jake kratke signale u dogovorenim intervalima kako bi naveo avione na cilj.
Postoje u suštini dva nacina pronalaska cilja. Prvo, da ga vidite svojim ocima. Ali, da biste to mogli uciniti pri brzini vecoj od 1500 km/sat vi morate dobro poznavati podrucje, posebno ako se radi o relativno malom cilju. Orijentirate se pomocu reljefa, ali morate znati teren, prepoznati odredene orijentire na terenu. Izraelci, ocito, nisu imali priliku da uvježbavaju svoje manevre iznad Bagdada. Oni su vježbali iznad svoje teritorije, ali, na modelu postrojenja, prije nego su krenuli u napad na stvarni cilj.
Drugi metod pronalaska cilja je da imate signalnu stanicu koja ce vas voditi. Oni su imali jednu izvan postrojenja, ali da bi bili apsolutno sigurni, od Damiena Chassepieda, francuskog tehnicara koga je vrbovao Mossad, zatražili su da u samu zgradu postavi aktovku sa odašiljacem signala. Iz nepoznatih razloga Chassepied se zadržao unutra i bio jedina ljudska žrtva tog izvanrednog napada.
Begin je originalno napad planirao za kraj aprila, na temelju sigurnosnih podataka koje je prikupio Mossad da ce rad reaktora poceti 1. jula. Napad je otkazao nakon što su novine objavile price o tome kako se bivši ministar odbrane Ezer Weizman svojim prijateljima povjerio da Begin “priprema avanturisticku predizbornu operaciju”.
Drugi planirani datum, 10. maj, samo sedam sedmica prije izraelskih izbora 30. juna, propušten je kada je lider Radnicke partije Šimon Peres poslao Beginu “osobnu i top-tajnu bilješku” u kojoj ga je upozorio da bi trebalo da se ustegnu od napada, jer Mossadovi podaci nisu bili “realni”. Peres je predvidao da bi napad mogao izolirati Izrael kao “drvo u pustinji”.